Sjećaš li se, dragi Vladimire:

kako je strah počeo kada su se riječi pocele deformirati? Jedna za drugom, tvoje su se riječi izvijale poput na kolac nabijena vampira za svitanja, nestajale u crnim rupama tudjine i stale se transformirati u demone koji te proganjahu neprekidno.

Izgubile su svoj prvobitni smisao – riječi – ti tvoji oslonci života! Kameni temeljci tvoga postojanja prestali su postojati! Zaronjen u engleski New Yorka i Amerike, tvoj je lijepi ruski nestao, poput puža uvukao roge svoje ironije, oštrine i cinizma i sakrio se u ljušturi svoje vlastite šutnje. Ljepota je nestala u neprepoznatu dimenziju, utonula u mrak tišine i kao rezultat tišine: i sam si postao duhom! Čak su ti i kilogrami oduzeti poundsima a centimetri zamijenjeni inchima. Tijelo ti je izgubilo poznate dimenzije! Groteska mjerena brojevima isto tako nepoznatim kao sto su to riječi koje ih opisuju bile. Pretvorio si se u sablast urbana šipražja izgubljenu na ulicama grada što sam ne poznaje strah a plaši doseljenike.

Što vrijedi riječ ako je nema tko čuti? Čemu rečenica odjevena u ruho ljepote ako ostaje u komodama tvoga mozga kao da je skrivena pod riječnim kamenjem? Tek poneka pastrva projuri mimo, neobazirući se. Mislio si na ruskome, Vladimire. Sanjao si na ruskome, drkao na ruskome i psovao si život na ruskome Vladimire. More engleskoga nisi poznavao. Kurve te nisu znale smjestiti u neku poznatu kategoriju i na Eight Avenue su zazirale od tvoga pregladnoga pogleda. A žudio si i vise no za sexom, čeznuo, za razumijevanjem. A čak su te i bartenderi izbjegavali točeći ti votku na brzaka i odlazili u udaljeni kut bara, što dalje od tebe i tvoje težine. Nasukan na obali nepoznata jezika gubio si razum.

Na pola si koplja spustio svoju zastavu i potom, polako, bez daha, skinuo je s jarbola što bio je tvoja domovina i odložio na stranu. Ponovo, bez zvuka! Ni “Podmoskovske veceri” ni vojnička truba nisu ispratile taj posljednji čin odabira kojemu je ime: samoća. Uronio si u kakofoniju New Yorka i kao sto New York nije razumio tebe ti nisi razumijevao New York. Amerika je sjala svim svojim zvijezdama na Times Square a Rusija je, negdje daleko, predaleko iza oceana i kontinenata tonula u tminu. I obasjan svjetlom, sjećač li se Vladimire, ti žudio si za tom tamom istodobno se užasavajući toga mraka i nisi se mogao pomaknuti s mjesta?

Imigracija u jezik bila je teža od svega zamislivoga. Gdje god si bio, želio si govoriti, oblikovao si svoje misli, i dalje na ruskom a nisi ih imao kome izgovoriti. Ruska emigracija te nije voljela a k tome, previše je podsjećala na dom u koji se ne možeš vratiti pa si i sam izbjegavao kontakte s njima. U tebi samome tvoje su riječi samovale, tvoj je jezik samovao. To što si radio u svakome svome danu bilo je poput komponiranja simfonije za gluhe. Snimanje filma namijenjena slijepima. Pisanje knjige upućene nepismenima. Komunikacija upućena u svemir nepoznatoga. Patio si Vladimire, patio, patio nad slovima pisma kojega ovdje nitko nije razumio, patio nad riječima, nad slovima, patio od jutra do mraka. Da, imigracija u jezik bila je teža od svega zamislivoga.

S poštovanjem,
Roman Latkovic
New York City, March of 1999

# # # # #

Roman’s legendary translator, Slobodan Drenovac, has found this Open Letter to Nabokov in, of all places, The National Archives in the United Kingdom, and at great cost to his sanity Fred – as friends call Mr. Drenovac – embarked on translating the letter.

Fred’s translation can be found here, in an Open Letter to Vladimir Nabokov.